... ne zelim vishe da idem na taj sajt.. sajt na kome sam bila skoro 5 godina, svakoga dana.. gde sam upoznala more novih prijatelja iz razlicitih delova sveta.. zajednicko sto nas je spajalo, bio je jezik, bilo je vreme provedeno online, bila je zelja da se upozna nepoznato... bila je ovisnost.. net ovisnost..

 

...sasvim slucajno sam lutajuci, trazeci nacin da prebolim, da zaboravim jednu veliku ljubav, dospela na net... i pronasla taj sajt... u prvom trenu nisam ni znala kako sta funkcionse.. bila sam zbunjena.. a onda pocela da otkrivam ljude, ljude koji su cinili duh ovog sajta, ljude, bez kojih bi taj sajt kao i masa drugih bio mrtav... nezanimljiv...

...ubrzo, pronasla sam sebe tu.. pronasla dragu osobu... a drage osobe cine da se na nepoznatim mestima pocnemo osecati kao kod svoje kuce...

.. od toga dana pocela sam imati dva zivota.. jedan, kako svi ovde volimo da ga zovemo, real life, i drugi... obicnim ljudima smesan, nestvaran, nepostojeci, a nama, svakodnevnim posetiocima neta i net cafea, tako stvaran, nase drugo ja, virtual life..

... od toga dana osecala sam se kao osoba koja vodi dvostruki zivot.. realni manje zanimljiv, pun problema, nekih koji se daju resiti, nekih koji ne, ali tezak u svakom slucaju, i drugi, virtualni zivot.. tako lak, lep, zanimljiv... putovati sa kraja na kraj sveta u trenu... sve je tako nestvarno lepo... i ljudi su tako lepi.. lepe su njihove misli.. lepo je to sto u pocetku sud o ljudima ne donosis na osnovu njihovog izgleda, vec na osnovu nacina na koji razmisljaju...

..."ja ne znam koje su ti boje ochi, koje boje je tvoj glas, na sta mirise tvoja kosa, ne znam nacin na koji se smejesh, kako prekrstish nogu preko noge kad sednesh, da li te prate pogledi ljudi kada udjes u neku prostoriju, ili udjes neprimetno, tiho, poput sene...ti ne znas ko sam ja.. ja ne znam ko bih mogao biti..."

sve tako lako moguce... i opet, sve tako leko nemoguce...

.... osecam se kao alisa u zemlji iza ogledala... obrnuta zemlja od stvarnosti...

... i zashto pishem?...

... zashto sve ovo shto osecam, imam potrebu da pretochim u rechi?..

...ranije sam svoja jaka osecanja prenosila na svoje slike...

...a sada... samo iz mene izviru rechi...

.. rechi kojie bih se bojala da izgovorim...

... rechi koje niko nikad nece chuti...

... rechi koje nikad izgovorene zive svoj zivot duboko u meni...

....a u meni odzvanja ogromna tishina...

... tashtina praznine...